Ne kopaj i ne ori zemlju

Prva i verovatno najveća nedoumica sa kojom smo se susreli, kada smo odlučili da sa tradicionalnog baštovanstva pređemo na organsko, permakulturalno, je bila – ne kopaj i ne ori zemlju! Ta prva zapovest bio vrtlarenja, nam se činila besmislenom. Zar milioni zemljoradnika, kroz istoriju, greše? Taj nam je korak, u početku bio toliko revoluconaran, da ga i nismo želeli prihvatiti. Istražujući u stručnoj literaturi, njegova logika je ubrzo pokazala smisao. Jednostavno – tlo je bogato, koliko je bogata mikroflora i mikrofauna u njemu. U neplodnom tlu nema života. Na površini zemlje žive mikroorganizmi kojima je potreban vazduh, a na dubini anaerobni. Prevrtanjem tla, vi dovodite živi svet u sredinu na koju nije navikao i time ga, zapravo uništavate. Bez tog živog sveta, ko će preraditi organsku materiju u oblik koji biljka može usvojiti i apsorbovati? I tako, te davne 2007. godine smo poklonili motokultivator komšiji i više nikada nismo uzorali naš mali vrt iza baštenskog zida.